Вход на сайт

Просмотр новости

Найдите то, что Вас интересует

Letnji bioskop za srpskog pandura

Дата публикации: 12-08-2026 15:00:29

- Definiši mi termin „dekadentna umetnost“.
- Pa, zavisi od načina tumačenja, gospodine. Bukvalno, biti dekadentan znači biti nejak, slabe energije, sterilan. Sa druge strane, ne znam šta je zaista dekadencija, barem onako kako se zvanično objašnjava.

Основное содержимое страницы с новостью.

– Definiši mi termin „dekadentna umetnost“.

– Pa, zavisi od načina tumačenja, gospodine. Bukvalno, biti dekadentan znači biti nejak, slabe energije, sterilan. Sa druge strane, ne znam šta je zaista dekadencija, barem onako kako se zvanično objašnjava.

Ipak, lično ne smatram da su slike koje smo videli dekadentne.

Posmatrano iz umetničkog ugla, mislim da one zalaze jako duboko.

Govore nam stvari koje ne znamo o samima sebi.

Pretpostavljam da su neka vrsta ogledala koja pokazuju ono što obično ne vidimo u svom odrazu.

(„Noć generala“/„The Night of the Generals“; r. Anatol Litvak, 1967)

Nije baš oblast o kojoj bi se očekivalo da u leto 1944. godine u Parizu razgovaraju nemački general (Piter O’Tul) koji par dana čekanja do formiranja svoje nove borbene grupe provodi tako što razgleda znamenitosti francuske kulture i noćnog života, i kaplar (Tom Kortni) koji je dobio zadatak da mu bude vozač i vodič.

Osim ako je general serijski ubica čiji je lik sa vojno-ideološke tačke inspirisan Rajnhardom Hajdrihom a kaplar pijanista koji je kao lažni ratni heroj dobio priliku da prikriven u štapskoj sigurnosti dočeka kraj rata.

Foto: IMDb

Oduvek jako volim film „Noć generala“, i pre šest meseci sam dobio nagon da ga ponovo, posle petnaestak godina, pogledam u celosti, da bih se prilepio i ostao uz njega od polovine do kraja i pre neki dan prilikom menjanja kanala – što skoro nikada ne radim, ali dokonost leta…

Svejedno, uz svu relevantnost za naš društveni trenutak, „Noć generala“ ne bi dobio tekst da potom nisam pročitao da je pre mesec dana umrla Džoana Petit koja je u filmu tumačila glavnu žensku ulogu, meni intimno draga zato što je 1978. igrala u jednom od prvih horora koji su me prestravili, uglavnom zahvaljujući tome što je bio i jedan od prvih horora koje sam gledao.

Mada bih smeo da tvrdim da to „Zlo“ („The Evil“), po mom nepouzdanom sećanju potomak filma „The Haunting“ po romanu Širli DŽekson i preteča Karpenterovog „Princa tame“, možda uopšte nije loše.

Bolje da ne proveravam.

Elem, sredinom šezdesetih je Petit (kratko „i“) koja je rođena u Engleskoj, odrasla u Kanadi a respektabilan pozorišni CV napravila u Nujorku bila na putu da postane filmska zvezda.

Usput, bila je u vezi prvo sa Alenom Bejtsom, zatim sa Terensom Stempom koji je bio i otac njenog deteta odraslog sa potonjim mužem, američkim televizijskim glumcem, i reklo bi se da je određena privatna haotičnost uticala na to da joj vrhunska filmska karijera na koncu izmakne.

Ipak, mora se navesti i da je 8. avgusta 1969. posle podne bila na ručku u domu Šeron Tejt, pre nego što je oko ponoći njenu drugaricu ubila „porodica“ Čarlija Mensona.

Petit je u tom trenutku imala dvadesetsedam godina, bila je antički lepa i prilično strukovno cenjena, i činjenica da je sledećih pet godina obavljala diskretne glumačke radove u američkim televizijskim serijama možda ukazuje da je osetila opravdani strah – bila je i mama – da će neki sledeći mentalni bolesnik, hranjen zlom medijske eksponiranosti javnih ličnosti, videti njenu sliku na naslovnoj strani časopisa i dobiti kreativne porive.

A jednom se već srećno izvukla.

Foto: IMDb

Samo dve godine ranije Petit i veliki Tom Kortni – danas poslednji i dalje aktivni britanski „leading man“ iz šezdesetih – bili su na istom nivou, igrajući u „Noći generala“ mladi zaljubljeni par koji se našao u procepu ličnih i državnih patologija.

Fabula, pre nego što su oni stupili u nju, počinje u Varšavi 1942. godine kada nemačkog vojnog policajca majora Graua (potpuno uverljivi Omar Šarif) poljski kolega poziva da sa njim ispita ubistvo prostitutke, jer bila je i nemački agent.

Iskasapljena je na „džektrbosekovski“ način, sa preko sto zamaha nožem i posebnom usmerenošću ka genitalijama, da bi preplašeni svedok (Šarl Milo, rođen kao Veljko Milojević) rekao da je na stepeništu video ubicu od pojasa naniže, u pantalonama kakve nose nemački generali.

Ah, kako samo volimo majora Graua, tog posvećenika pandurskog poziva koji želi da reši ubistvo ko god da je osumnjičen, da bi spisak bio sveden na trojicu generala bez alibija a istraga očekivano obustavljena Grauovim iznenadnim premeštajem u Pariz.

Hans Helmut Kirst, pisac romana po kojem je napisan scenario, na žanrovski zabavan način bavio se teškom, nama bliskom temom: u državi koju je odozgo naniže preuzela izopačenost nije ni dozvoljeno ni moguće biti objektivni profesionalac.

Kao takav čovek, kao, konkretno, major Grau, jedino možete dosegnuti sopstvenu propast.

Predivna je dijaloška scena između Graua i francuskog inspektora (Filip Noare), na dan neuspešnog fon Štaufenbergovog atentata na Adolfa Hitlera – Kirst je sjajno „mešao“ istoriju sa fikcijom – kada Francuz primećuje: „Zapanjujuće. Ja vam kažem da imam saznanja o zaveri da se ubije Hitler, a vi ne pokazujete zainteresovanost. Ali ste oduševljeni kada vam pomažem da rešite ubistvo kurve“.

„Nemam osećaj za proporciju. Već su mi na to ukazivali pažnju“, kaže Grau.

Zapravo, ni francuskog pandura koji sarađuje sa „rezistansom“ dizanje Hitlera u vazduh preterano ne zanima, i dotakli su se toga samo zato što se dvojica od trojice Grauovih osumnjičenih nalaze među zaverenicima.

„Inspektore, mene zanima samo jedan general koji je ubio devojku jer je mislio da i u krevetu, kao na bojnom polju, može da izigrava Boga. E pa, ja ću mu pokazati da nije Bog“, kaže Grau.

„A vi jeste?“, pita Francuz.

„Moje ludilo je na mnogo nižem, sekularnom nivou. Ja jednostavno hoću da pravda bude zadovoljena“, Grau odgovara.

U filmu čija bi se radnja bez problema mogla rastegnuti na osam epizoda striming serije, a koji, paradoksalno, teče temeljno i bez brzanja, svaka naoko nepretenciozna scena kazuje nešto veliko i važno.

Najvažnije, tiče se pojedinaca koji se grčevito, iako varljivo ležerno, drže smisla svog poziva, pa samim tim i svojih života.

Jedan od činilaca datog smisla je svest da pravda ne može da se postigne dok sistemom vlada nepravda, ali ako ste istinski pandur, ako čuvate prašnjave dokumente čiji sadržaj deluje kao da je potreban samo vama, jednog dana će se pojaviti kolega koji iz dužnosti prema zanatu, iz obaveze prema struci, dovršava ono što je nekada davno započeto i onemogućeno.

Rekoh, nama bliska priča.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Схожие новости

#Наименование новостиТональностьИнформативностьДата публикации
1Od javora dva prutića018.6913-08-2026
2Najlepše laži o „zlatnom dobu“018.1516-08-2026
3Traje uništavanja festivala i kulturnih manifestacija016.413-08-2026
4Kad prestanemo da se čudimo021.3318-08-2026
5Satanistički obredi Aleksandra Vučića014.1613-08-2026
6Glupi avgust, svaštara029.2515-08-2026
7To je dete jednog od nas, a vi ćutite: Koliki je prag za ovaj sistem, sedamnaest?010.4814-08-2026
8Najbolji fantastični trileri svih vremena0307-07-2026
9Hoće li se promeniti sistem glasanja na Evroviziji i sprečiti ‘politički uticaj’013.8514-08-2026

Классификация: Культура. Схожих патентов: 0. Схожих новостей: 9. Тональность: 0. Информативность: 18.48. Источник: www.danas.rs.