Tom Cruise ovaj put ne spašava svijet. Njegov ga lik dovodi do ruba propasti, a onda okuplja političare kako bi se dogovorili što će reći javnosti. U “Diggeru”, crnoj komediji Alejandra Gonzáleza Iñárritua, nema mnogo mjesta za junaka kakvog poznajemo iz “Nemoguće misije”. Umjesto njega dobili smo proćelavoga teksaškog naftaša s trbuhom, golemim bogatstvom i čvrstim uvjerenjem da za njega vrijede posebna pravila. Cruise se u tu ulogu bacio bez zadrške. No film ne uspijeva uvijek pratiti njegova glumca. Oprez, u nastavku spojleri.

Diggera Rockwella upoznajemo u krevetu natopljenom mačjom mokraćom, dok tetoši staru, bolesnu mačku Maggie. Prizor kao da odmah najavljuje kakav nas svijet čeka: novca ima za sve, ukusa ni za lijek, a osjećaj za stvarnost odavno je izgubio.

Ispod protetske šminke Cruise je gotovo neprepoznatljiv. Govori naglašenim južnjačkim naglaskom, razmeće se i ponaša kao čovjek kojem nitko godinama nije rekao da zašuti.

Digger nije samo pohlepni bogataš kojem se trebamo smijati: glumac mu daje dovoljno energije i samouvjerenosti da postane jasno zašto takvi ljudi uspijevaju podrediti cijele prostorije sebi. Posebno se to vidi u susretu s europskim dužnosnicima. Dok oni očekuju objašnjenje, Digger kreće u protunapad, podsjeća ih da njihova udobnost također ovisi o nafti koju on vadi.

Povod tom obračunu katastrofa je na Grenlandu. Bušenje na Diggerovu nalazištu izaziva oslobađanje metana i odvajanje goleme ledene mase koja kreće prema Norveškoj. Posljedice bi mogle biti pogubne, ali tajkunova prva briga ostaje kako zadržati kontrolu. U njegovu vilu dolazi američki predsjednik Compson, kojeg igra John Goodman.

Umjesto ozbiljnog odgovora na prijetnju, slijedi sastanak ljudi koji su navikli da se svaki problem može odgoditi, prebaciti nekome drugome ili riješiti dovoljno uvjerljivim nastupom. Goodmanov predsjednik glasan je, narcisoidan i zaokupljen sobom, dok znanstvenik dr. Ganesh, u izvedbi Riza Ahmeda, pokušava objasniti što se zapravo događa. U toj družini njegov miran govor gotovo djeluje nepristojno. Iñárritu gradi neugodan, zagušljiv svijet širokokutnim kadrovima i bolesnim nijansama žute i zelene.

Lica moćnika izgledaju iscrpljeno i beživotno, a njihova raskošna okolina nimalo ne ublažava dojam propadanja. Vila otkriva vlasnika i prije nego što on išta izgovori: preparirane životinje, rogovi i razmetljivi detalji pretvaraju bogatstvo u izložbu lošeg ukusa.

I neobična glazba dodatno pojačava nelagodu. U najboljim trenucima film ne treba dijaloge da bi pokazao koliko je taj svijet bolestan. A onda Iñárritu mijenja pravila.

Ono što smo gledali, pokazuje se kao kazališna proba predstave “Fosilne budale”, a Digger je uloga koju igra glumac Curtis. Veza s “Birdmanom” lako je prepoznatljiva, ali ovaj put kazališni obrat nosi i ozbiljan problem. Tek što se gledatelj privikne na Diggerov svijet, film ga iz njega izvlači i traži da se veže uz novu priču. Upravo tu slabi zamah koji je Cruise dotad održavao. Pitanje kako se smijati katastrofi ima smisla, no rasprave o njemu prekidaju farsu umjesto da je prodube.

Dugi razgovori i novi krugovi nadvikivanja ne donose uvijek novu poantu, pa trajanje od više od dva sata postaje osjetno. Apsurd može biti izvrstan alat za satiru, ali treba mu preciznost: trenutak u kojem bahata izjava, pogled ili šutnja razotkriju čovjeka bolje od još jednog govora. “Digger” takve trenutke ima. Šteta je što ih zatrpava.

Cruiseova izvedba, fotografija i neobična atmosfera daju mu dovoljno osobnosti da se izdvoji iz studijske ponude. No ambicija da istodobno bude ekološka satira, politička farsa i rasprava o smislu umjetnosti često mu oduzima oštrinu. Digger Rockwell najzanimljiviji je dok nas pokušava uvjeriti da je katastrofa tuđi problem. Kad film počne objašnjavati zašto smo mu povjerovali, već je rekao više nego što je trebalo.