Kada je kao dvadesetogodišnji student glume prvi put posetio Sarajevo Film Festival, Alban Ukaj nije ni slutio da će glavni grad Bosne i Hercegovine postati njegov dom. Želja da se okuša u drugoj sredini već je bila prisutna, a atmosfera i energija grada u kom su se nizali festival za festivalom presudili su da rodnu Prištinu zameni Sarajevom. Ukaj, koji je prepoznatljivo glumačko ime u regionu, karijeru najvećim delom gradi upravo tu.

Alban Ukaj stalni je član ansambla Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), a neretko ga imamo priliku gledati u predstavama širom regiona. Brojne uloge ostvario je i u filmovima i serijama, kako domaćim, tako i međunarodnim, a okušao se i kao režiser. Ono što veže njegovo profesionalno delovanje u različitim medijima jesu integritet i predanost želji da progovara o važnim društvenim pitanjima.

Mnogo radite pa nam povoda za razgovor nam ne fali, ali počela bih s ovim poslednjim, ujedno i najaktuelnijim. “Na čijoj strani”, drama Ronalda Harvuda koja je ovogodišnji premijerni naslov Ulysses teatra, progovara o procesu denacifikacije američkog oficira Stiva Arnolda i slavnog dirigenta Berlinske filharmonije Vilhelma Furtvenglera, koji je tvrdio da je umetnost odvojena od politike. Da li je?

– Mislim da je umjetnost jača i bitnija od politike i da ne može biti odvojena od nje jer, kao što je Brecht napisao u jednoj pjesmi, oni umjetnici koji govore da su apolitični su totalni idioti koje ne zanimaju cijene hljeba, mlijeka, mjesečnih režija… Upravo je ta nemogućnost razdvajanja umjetnosti od politike kod Harvuda fantastično napisana, zato što on ne drži stranu, dok unutar dijaloga i likova koje je napisao ima toliko kontradikcija, što i čini taj tekst velikim. Bez iznošenja jasnog stava, gledaocu/čitaocu je ostavio da sam presudi.

Nažalost, i dalje jako aktuelna tematika, naročito danas kada se istorija ponavlja ili možda bolje da kažem kada ispisujemo još gore stranice istorije. Tu mi se prirodno nameće naziv ovog komada, pa s tim u vezi koliko je ustvari važno da kroz umetnost ili bilo koji drugi medij koji nam je u datom trenutku dostupan progovorimo o svim tim nepravdama kojima svedočimo? Koliko je važno da zauzmemo stranu, da nismo neutralni, ako je neutralnost uopšte moguća?

– Naša je dužnost da to radimo, a drugo je pitanje koliko ko ima snage da se s tim bori i izađe iz svoje zone komfora. Jer rijetki su takvi ljudi, u Hollywoodu ih možemo nabrojati na prste jedne ruke. Naprimjer, Javier Bardem je jedan od rijetkih koji otvoreno govori o dešavanjima u Gazi, znajući posljedice koje to nosi sa sobom. Govorio je o tome na dodjeli Oscara i nastavlja o tome govoriti i dalje u svojim intervjuima. Čisto sumnjam da će to nešto promijeniti, ali neko će to čuti i to je važno, baš kao što je ljudima u Sarajevu bilo važno što su došli Susan Sontag, Bono Vox i drugi. Vjerujem da je isto tako ljudima u Gazi i na Zapadnoj obali važno što postoji neko ko misli na njih.

Zbog toga mislim da je, iako nećemo ništa promijeniti, bitno govoriti o tome i da ne treba posustati. Osim toga, stalno razmišljam o tome kako ćemo se jednog dana kad se probudimo i kad se sve to završi, a završit će se, pitati da li smo bili na pogrešnoj strani historije. Kako ćemo se tada s tim nositi i šta ćemo reći našoj djeci kada nas budu pitali o tome. Hoćemo li im reći da se nismo bavili time jer smo bili umjetnici? A ako kao umjetnici nismo govorili o tome, onda nismo bili umjetnici, nego poltroni koji su pokušavali da ne promijene svoj način života tako što će šutjeti o stvarima koje su u tom historijskom trenutku bile jako bitne.

Čini mi se da je ta predstava došla u pravom trenutku, baš kao i Hartefaktova “Njih više nema” koja također upozorava da ne možemo ignorisati zločine i represiju. Šta vam je rad na ovoj predstavi pokazao i koliko umetnost pomaže da razumemo posledice takvih velikih nedela i sudbine preživelih?

– Ta predstava je još jednom pokazala da su umjetnici prvi koji govore o nečemu o čemu se negdje “ne bi smjelo” govoriti i s te strane mi se čini da je bitno da se ta predstava igra u Beogradu i da publika ima priliku da je gleda i da shvati šta znači izgubiti nekoga, koliko je bolno kada vam umre neko prirodnom smrću, a tek kako je kad umre nasilno, samo zato što je neko odlučio da mu se ne sviđa neka različitost i da je zbog toga taj drugi manje vrijedan. Nije mala stvar progovoriti o takvim stvarima.

Važan mi je i način na koji publika reaguje i emocije koje u njoj budi. Nakon predstave su mi ljudi pisali da su prije povratka kući pola sata sjedili u autu i glasno plakali. Tu su mi pomiješane emocije, s jedne strane mi je drago pročitati takvu poruku, a u isto vrijeme mi je žao što smo se doveli do toga.

Ova je izgleda godina takoreći teških tema i uloga, pošto vas, pored pozorišta, slične uloge slede i na filmu. Nedavno ste završili snimanje filma “Trake” Dine Mustafića, gde glumite Esada Sadikovića, lečnika i predsednika Udruženja otorinolaringologa Jugoslavije, čoveka koji je iskreno verovao u Jugoslaviju i ideju zajedničkog života, a koji je skončao u jednom od najstrašnijih logora iz prošlog rata. Koliko je zahtevno bilo igrati ovu ulogu?

– Bez želje da mistifikujem, ali to mi je zaista uloga od koje sam se najteže oprostio u svojoj dosadašnjoj karijeri. Tri dana prije završetka snimanja, kasno u noći sam Dini napisao poruku da uopšte ne znam kako ću se oprostiti od njega, jer ga nekako nisam uspio sahraniti u sebi.

Eso Sadiković je bio jedan od najvećih intelektualaca tog vremena, jugoslavenski ljekar koji je govorio tri jezika i imao UN plavi pasoš, čovjek koji je do zadnjeg vjerovao u ideju zajedništva i jugoslavenstva… Po svjedočenjima ljudi koji su boravili s njim u logoru, iglom sakrivenom u rukavu košulje je vlasima kose ljudima šio rane, a pored pretučenih sunarodnjaka šio je i čuvare koji bi se navečer napili pa potukli. Priča o njemu je sigurno jedna od najpotresnijih priča iz minulog rata, jer njega je iz logora u smrt odveo njegov prijatelj, a najbolji drug, kum uselio mu je u kuću, oženio njegovu suprugu, prekrstio djecu i promijenio im imena, a ona se na kraju nisu pojavila na njegovoj dženazi/sahrani.

Ulogu ste ostvarili i u filmu “Sram i novac” Visara Morine koji je, nakon svetske premijere na Sandensu, regionalnu premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu. Šta vas je privuklo ovoj priči o ekonomskim poteškoćama u hiperkapitalističkom društvu koji je definitivno primenjiv na sva društva, ne samo kosovsko?

– Visar je sjajan reditelj koji odlično percipira tranziciju na Kosovu, a taj divlji kapitalizam o kojem govori je od svih gradova u regionu najviše došao do izražaja u Prištini. Sela na Kosovu su, kao i u Bosni i Hercegovini, mjesta za vikendice, pusta su, gotovo niko tu ne živi, sve gravitira prema većim gradovima i kada neka porodica iz sela dođe u grad udaljen svega tridesetak kilometara ima osjećaj da je došla na drugu planetu. Taj kapitalizam proždire sve pred sobom, a novopečeni bogataši koji su se snašli “ne vide ništa pred sobom” i Visar to odlično prikazuje.

On je definitivno jedan od najdarovitijih ljudi u regionu, pa i šire, uostalom s razlogom ga se smatra jednim od najvećih mladih reditelja u Njemačkoj. Reditelj je kojem se tokom procesa rada na filmu možeš potpuno prepustiti jer znaš da će te voditi u pravom smjeru. Nemamo puno prilika raditi s takvim rediteljima, on je zaista incident, rijetkost.

https://www.instagram.com/reel/Db3K7UBGmTR/?utm_source=ig_web_copy_link&igsi=NTc4MTIwNjQ2YQ==

Kosovska kinematografija poslednjih godina ide uzlaznom putanjom. U isto vreme, kontinuirano govorimo o važnosti saradnje i koprodukcije između zemalja takozvanog Zapadnog Balkana, ali kakva je tu situacija kada je reč konkretno o Kosovu i Srbiji?

– Kosovo mnogo sarađuje sa Hrvatskom, Albanijom, Makednijom, Crnom Gorom i Slovenijom, a nema nekog direktnog kontakta sa Bosnom i Hercegovinom ili Srbijom. Ali saradnje ima, ja sam učestvovao u nekoliko projekta gdje su saradnici bili iz Srbije, a ove godine su prvi put bosanskohercegovački filmovi ušli u koprodukciju sa kosovskim.

Mi ne možemo opstati na ovako malom prostoru sami, vežu nas iste priče i teme, upućeni smo jedni na druge i zato sam siguran da će doći vrijeme kada to više neće biti pitanje.

Uz glumački posao, okušali ste se i u režiji. Da li nakon predstave “Nigde nikog nemam”, i filmova “Kali” i “Jama” radite na nečemu sličnom i da li možda idete prema nečemu dugometražnom?

– Nije da ne mislim o tome, ali od snimanja i obaveza koje imam prema pozorištu ne mogu da nađem dovoljno vremena da se tome posvetim. Sada pišem jedan scenarij za kratki film, to bih volio završiti, ne znam hoću li dobiti sredstva, ali mislim da ću se snalaziti i snimiti ga kako god. Ne bježim od režije, samo moram naći vremena da se bavim tim.

Evidentno je da je vaš rad snažno društveno-angažovan, no ne koristite samo scenu da bi progovorili o nepravdama i kritikovali dešavanja oko nas. Među retkima ste koji su reagovali na Memorandum o Kosovu koji su studenti iz Srbije objavili u maju. Kako ste se osećali kad ste ga pročitali, da li vas je to iznenadilo ili ste očekivali da će u nekom trenutku celi taj pokret koji je mirisao na promene skrenuti u pogrešnom smeru?

– Bio sam u Beogradu u trenucima kad su protesti bili na vrhuncu i pošto sam imao priliku da, između ostalog, vidim i klince sa zastavama i majicama sa likom Ratka Mladića, ne mogu reći da me iznenadilo.

S druge strane, ja nemam pravo da nekome rušim snove, jer u Srbiji definitivno postoji neki novi dah koji ima potrebu za promjenama, ali mi je žao što su se ti klinci negdje usput izgubili, što nisu mogli izaći iz te nacionalističke retorike koja nas vraća u retrospektivu devedesetih. Pokušaj da Vučića pobijede nacionalizmom je pogrešan, on je uostalom u tome puno iskusniji od njih. Uz to, žalosno je što nove generacije odrastaju s tom mitologijom.

Jedan strani novinar je napisao da se stalno bavimo prošlošću i mitologijom, jer nam je budućnost beznadežna. Čini mi se da je to greška koju studenti prave, jer to definitivno nije put koji će promijeniti tok dešavanja u Srbiji.

Mislite li se ipak da se kao društvo možemo izlečiti od svih tih nacionalističkih boljki koje nas more predugo?

– Ja sam više nade za to imao prije deset godina, nego danas kada se desno orijentisani vampiri bude širom svijeta. Ali isto tako, ja nemam pravo da ne vjerujem da će se stvari promijeniti na bolje. Želim zaista da vjerujem da ćemo se osvijestiti i da će neki čip kod nas proraditi pa da konačno shvatimo koliko je nacionalizam poguban.

Kakvo društvo priželjkujete budućim generacijama? Šta im ovaj region treba i može ponuditi?

– Volio bih da uopšte ništa ne čuju o ratovima i bombastičnim izjavama desno orjentisanih nacionalista koje su danas na naslovnim stranama. Svjestan sam da ih je nemoguće izolovati od toga, ali ono što možemo, mada znam da ovo zvuči kao floskula, je da ih naučimo da vole. Da ih pustimo da putuju, da ih odvedemo da vide Zagreb, Beograd, Sarajevo, da im organizujemo ekskurzije, ohrabrimo ih da se druže… i da im u konačnici osvjestimo da je rat jedna od najstrašnijih stvari koja se ljudskom biću može desiti. Tek tada smo možda nešto i uspjeli.